Sve počinje i završava se u Crkvi!
I naše rađanje Duhom Svetim i naše opelo, tj. prelazak iz ovozemaljskog u Nebesko carstvo. Tako i sve naše muke ovoga veka, koje tište decu Božiju, rešavaju se u Crkvi. Molitva nije ništa drugo nego vapaj Bogu za intervenciju. Ako mi ne vapimo ni pomoć nam neće stići!
Do sada smo usta otvarali samo jedni na druge, kriveći se za ovo ili ono. Kolenima nismo klečali u molitvi već smo cepali farmerke da budemo moderni. Ne ide to tako! Pa šta mislimo mi zašto je Patrijarh pozvao na moleban u hramu Svetog Save? Pa upravo zato jer duboko veruje da jedino molitva Najmoćnijem Biću van svih naših poimanja može promeniti ishod!
Duboko verujem i ja, sledeći primer Svetih otaca i poziv Patrijarha, da je molitva, i to usrdna sve dece Svetog Save, jedini izlaz iz ovog bezizlaza! Ali đavo ne da, dobri moji! Đavo je okrenuo ljude jedne na druge, pa umesto da slušaju svoje pastire duhovne oni ih pljuju i vređaju. Sadi u srcima ljudi sumnju u lojalnost naših života i samim tim se rađa strah, osuda i mržnja. A nadu?!
Zna đavo da čovek ne može bez nade da živi, pa mu daje da se nada u svetske sile, da li Istoka ili Zapada, da će promeniti ishod. Neće, dobri moji, niko za nas mrdnuti prstom dok ne krenemo sebe da cenimo i Bogu se ne vratimo. Niti će Rusija, niti neke političke stranke, niti bilo ko na ovom svetu malom učiniti ništa za nas. Eto kako nas đavo vara. Umesto u Boga, koji jedini ima vlast, mi se uzdamo u druge čija je vlast upitna kao i interesi.
Jedino nam molitva ostaje. To je oružje jakih! A nama, i u ovoj noći velikog posta i velikih iskušenja za naš narod, prazne crkve! Čemu li se nadamo? Kladionice, stadioni, koncertne dvorane, kafići, letovališta i zimovališta itd. sve puno, a crkve prazne…
A šta i da Patrijarha poseti Bog jedne noći i pita ga: „Zašto me zoveš?“, a on mu kaže: „Zbog stradanja naroda mog!“ A Gospod ga upita: „A gde je narod tvoj?“ Šta će mu reći na to?
Hoće li mu reći: „Eno pune su crkve i plaču i mole!“, ili će kao Sveti Sava pred prestolom Tvorca da kleči i plače. Setimo se Nebeske Liturgije Svetog Vladike Nikolaja: „Zakukaše Srbi u nevolji, al` se Živog Boga ne sjetiše, niti Boga nit svoijeh greha!“
Dok mi Bogu ne pokažemo da nam je stalo do Kosova i Metohije, i to moleći se sa svojim pastirima u hramovima širom planete, niti će nam Kosovo niti Metohija išta bliže biti, pa sve da nam ga ceo svet vrati!
Ostavite odgovor