Par krstova, a na njima vise žene…
„Gde mi je majka? Gde mi je sestra?“
„Razapeli su ih Rimljani!“
Sede mladić, pa zaplaka nad sudbinama njihovim. Teši ga baka:
„Sine moj, ne plači i ne skrnavi njihovu žrtvu. Ti ne razumeš krst izgleda?!“
„Kako da razumem? Šta ima tu da se razume? Pa nije to nikakva nauka. Razapeli su ih neprijatelji i ubili. Hoću osvetu! Hoću krv!“
„Krv su dale one po uzoru na Njega. Tako su sebe posadile u večnosti. Nisu ih oni ubili već proslavili. Gospod ih je Vaskrsao zarad budućnosti sa tobom.“
„Kakva budućnost? Kakav Bog ? Njih nema više. A neprijatelje ću ubiti. To bar mogu kad njih vratiti ne mogu.“
„Eh, sine moj… Ništa ti ne shvataš. Kao razmaženo dete gledaš na svet. Besniš zbog toga što trenutno nisi dobio šta si hteo, umesto da kao roditelj gledaš šta je bolje za posle. Samo zreo čovek gleda da posadi danas što će sutra brati, dok razmaženo dete kuka što nema danas. A to što sadi to nije za jelo, a ko i jede – umre. Kad bi ti sine znao značaj krsta radovao bi se, a žalio bi samo što i ti nisi na njemu.“
„Ne razumem kako možeš to pričati. Pa tvoja ćerka i unuka vise na njemu. Ti si luda!“
„Ti si kratkovid. Gledaš na danas umesto na sutra. Ti kukaš što ih nemaš danas, a ja bih kukala da ih nemam za večnost.“
„Zar te ne boli? Makar malo!“
„Boli sine, ali kad boli bolje da boli sat vremena nego celu godinu, ako se to uopšte tako može meriti.“
„A smrt? Tek tako si se pomirila sa tim!?“
„Sa smrću nemam šta da se mirim. Kad sam se rodila znala sam da ću umreti. To je ionako jedino sigurno. Jedino zahvaljujem Bogu što sam stara, pa neću dugo čekati.“
„A ja? Ja da čekam?!“
„Pa nemaš druge nego da čekaš. Ali ne brini. Oženićeš se, pa ćeš dobiti decu. Ona će ti pomoći da trpiš.“
„A neprijatelji? Zar da im oprostim?“
„Šta imaš ti da opraštaš kome. Taj dug nije tvoj. To Bogu pripada. Recimo da je pala sa stolice – da li bi uništavao sve stolice na svetu? Bila stolica, starost ili pak krst u ovom slučaju, smrt dolazi po nas. Ehh… Jeste težak taj rastanak, ali ne kad znaš da nije zauvek. Kad veruješ onda živiš za dan ponovnog viđenja. Bogu hvala na tom daru. A neprijatelji su nam, eto, surovi prijatelji.“
„Prijatelji?“
„Da. Eto vidiš kako nas oni na težak i surov način, koji je veoma opasan za njihovo spasenje, sjedinjuju u večnosti. Zato se molim da nema više neprijatelja, već da nam budu prijatelji. A ti, sine, ljubi krst. On je most koji našu bol pretvara u radost, i smrt u život.“
„Kako možeš biti tako sigurna da je to sve istina?“
„Osećam to u duši i grudima. To se ne može objasniti. To je najsigurniji osećaj koji možeš imati. Prosto znam, kao kad sam zavolela tvog dedu. Kad sam znala da sam trudna pre svih! Ah, da, istina je. Nego šta. Što ti reče, nije to nauka. To je vera, sine. Kao što verujem da ćeš i ti prigrliti svoj krst. A i da nije istina, sine moj, šta nam ostaje? Ali je svetogrđe i pomisliti da nije. No kažem to tebe radi. Gospod je Istina, Put i Život – i ako je On išao putem krsta, onda je to i naš put. Ti vidiš tragediju, sine moj, a ja vidim Vaskrsenje. Idi u svet i nosi krst na grudima, u srcu veru, a na ustima reči: HRISTOS VASKRSE!“
Ostavite odgovor