Ne igrajte se svojim spasenjem!

Ne igrajte se svojim spasenjem!


Dakle, razjasnili smo da je poziv na Liturgiju ujedno i poziv na Pričešće, a da je to način života gde se pozivamo svi na konstantnu molitvu i podvig. U tekstu objavljenom juče, upotrebio sam termin „padobranci“, a u vezi onih koji dođu da se pričeste dva do četiri puta godišnje. Hteo bih o njima da napišem par stvari.

Vidite, baš Gospod poziva na zajednicu sa Njim, ali nisu svi kadri sebe u potpunosti dati Bogu. Mnoge veže ovaj svet svojim načinom života, ali oni ipak osećaju potrebu za Bogom i tu vezu, koliko god da je tanka, održavaju dolazeći par puta godišnje u crkvu na Pričešće. U jednom trenutku će morati da odluče šta će i gde će. Zato najveći broj tih ljudi upravo posle nekog vremena otpadne od vere i tog malog držanja za zajednicu. Kad dođu u crkvu kao da nisu kod kuće, osećaju se kao stranci. Onda traže „mesta“ za odnos sa Bogom. Kad im to ne pođe za rukom oni pred svoje konačno otpadanje od liturgijske zajednice kažu da je Bog svuda i u svim stvarima, i da se ne mora ići u crkvu da bi čovek bio sa Bogom. Takve izjave, kojih sam se naslušao, čućete od bivših ritualnih vernika, tzv. „padobranaca“. Našli su izgovor koji im odgovara…

Znate, Bog jeste svuda, jeste i u betonu, ali Bog nije beton! Bog je na zemlji vidljivo dat čoveku jedino u Liturgiji kroz Telo i Krv Gospoda Isusa Hrista. Pričešćujući se mi ispovedamo da verujemo u Boga, i u Sina Njegovog, i naravno, u Duha Svetoga, koji jedino iz Liturgije izvire na ovom svetu, iako sve prožima i van svih svetova. Zanemarivanje Liturgije je posustajanje u veri, otpadanje od Boga i izdaja krštenja.

U prvim vekovima hrišćanstva takvi bi se odlučivali od Crkve i njihov povratak bi bio jako težak. Kad se neko krsti i ne ispuni zavet, to je kao da je napustio porodicu, i još gore, jer je napustio Boga. Takvom se više ne može verovati.

I šta ćemo mi da radimo danas kad je takvih devedeset sedam posto „vernika“?

Moramo imati strpljenja za njihov rast. Nažalost, nemamo druge opcije. Moramo se potruditi svojski svi mi, i to svim silama rečju i dela, da oni konačno postanu deo stalnog stada Hristovog, a ne da ih još izgurujemo iz tora govoreći im da su grešni.

Vama crkvenim ljudima se obraćam. Vi ste ti, uključujući i nas sveštenike i vladike, zbog kojih će neko poći na Liturgiju, zadržati se u istoj ili pak otpasti od nje. Ako nekog sablaznimo, tj. odaljimo od Liturgije, Gospod kaže da je bolje da se nije rodio ili da uzme vodenički kamen oko vrata i da skoči u vodu. Dakle, bolje ti je izgubiti glavu nego biti uzrok i saučesnik u gubljenju nečije duše.

E, kad to znamo, onda se ja pitam otkud tolika smelost da se na internetu stalno, konstantno, komentarišu izjave episkopa, kanoni Svetih sabora? Otkud tolika gorčina u osudama sveštenstva i ljudi koji idu u crkvu? Čemu ta potreba da mi nekom nešto kažemo, a pritom se krijemo iza nameštenih ili lažnih slika i pseudonima? Strašno je to i jezivo kako se ljudi ne boje da nekog povrede. Čini mi se da je i na internetu i van njega potrebna iskra da dođe do eksplozija gneva koje potiču iz gordosti. I otkud ta misao da ono što mi radimo i komentarišemo na internetu ne spada u greh?

Skoro sam, ispovedajući ljude, pitao da li se kaju što su pisali na internetu, komentarisali i pljuvali ono što nije prilično, i zauzvrat sam dobio unezveren pogled koji se pita „od kad je to greh“!

Mislite da Bog i đavo nisu prisutni na internetu? Da ne vide uvrede namerne i skrivene koje se kuckaju iz soba sa lošim namerama? Onda nas je baš đavo zaludeo i mi smo izgubili osećaj za svaku realnost. Realnost ne postoji virtuelna i „stvarna“. Realnost je sve što mi radimo, i svuda, svaka pomisao, reč, delo i namera. I bilo to na internetu, u dubokoj šumi ili Las Vegasu, i Bog i đavoli imaju dostup tome.

Ne igrajte se ljudi sa svojim spasenjem tako što na internetu učite druge vi nenaučeni. Preusredite se na one koji znaju. Ne možete lek koji je vama doktor prepisao deliti redom. To je lek, tj. doza podviga, namerena za vaš uzrast i kilažu. A druge kad vidite u muci posavetujte ih da odu kod svog sveštenika i da popričaju sa njim. Da ih pogurate u pravom smeru. A ne da im vi određuete pravila, još pljujući po nekim sveštenicima da sebe uzvisite ili opravdate.

U suštini, da bi neko uopšte hteo da bude deo stada Hristovog na zemlji, mora da ima razlog. Mora da se oseća dobrodošao, voljen i cenjen. Siguran i neosuđivan. Samo tad će ostati tu i neće se vraćati svetu mržnje.

Samo mi u crkvi smo ti koji ljude koji smognu snage, i to jedvite, da dođu u crkvu, oteramo ili zadržimo, kao što rekoh.

Zato nam je Bog i dao da pre njih uđemo u Liturgiju, da bi ih dočekali kao Preteča Hrista. Jer nema načina Gospod da svet promeni osim kroz svoje apostole u svakom vremenu poštujući slobodu svih.

Dakle, mi treba slobodno da uzmemo Hrista u sebe, pa onda, poštujući tuđi trud i slobodu, da Ga delimo sa drugima. To je zapravo misija svakog hrišćanina. Da, dobro ste čuli. Nije samo predviđeno sveštenicima da propovedaju i misionare, već i narodu koji je u Liturgiji. Zato mi sveštenici besedimo narodu u crkvi, da bi oni to proširili dalje, što bi mladi rekli da „šeruju“. Setimo se žene Hananejke koja je kod Hrista dovela celo selo, da su i apostoli ostali zbunjeni. Tako se Gospod obratio nama, ne samo nas radi, već i drugih koji će to čuti preko nas.

Recimo, pričate o čudima koja ste videli, čuli ili doživeli, pa eto neko krene u crkvu, ili pak o nekom svešteniku ili vladiki – i neko dođe da ih vidi. To su biblijske scene, ali nije suština verovati u čuda i popove – već preko njih do Boga doći. Jer Bog ne želi da i jedan pogine i učiniće sve šta može da spasi svakog na zemlji. Mi ćemo odgovarati za našu lenjost što Mu nismo pomogli u tome, ili pak još gore: što smo Mu odmogli.

Čuvajte se osuđivanja. Jezik uma za zube. Ne morate vi sve da kažete i komentarišete. Čitajte i gledajte što je na spasenje. Onda to što ste videli šerujte/delite sa drugima da i oni vide. Nikad se ne zna koga će jedna reč spasiti. Budite dobrodošlica svakome ko u hram uđe i upoznajte ga sa sveštenikom. Neka sagrade i oni odnos sa njim kao i vi. I eto, Bogu hvala, dobijete brata i sestru, tj. saborca u misionarenju.

Imate u Delima apostolskim kad je Bog rekao Ananiju da ide do Savla i da ga krsti i da ga uči, a Ananije upozorava Boga da je Savle loš čovek, no Bog mu odgovara: „Ja sam njega izabrao za svoj sasud…“ On reče: „Amin“, i posluša Boga. Dakle, Bog preko svojih deluje i menja srca.

Današnji hrišćani u crkvi sa interneta dele jako loš sadržaj sa drugima i samo prourokuju sablazan, zbunjenost i greh. Čuvajte se toga…



Source link

Share this post

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


Click to access the login or register cheese
Currency
RSD Srpski dinar
EUR Euro
x  Powerful Protection for WordPress, from Shield Security
This Site Is Protected By
ShieldPRO