Mi iz unutrašnjosti idemo za Beograd samo kad moramo kod lekara…
A ja, eto, Bogu hvala, i tamo imam svoje. Vredne pčelice na reumatologiji, koje se trude da svojim životom ljudima olakšaju patnju. No, to nije lako…
Neko bi rekao da rade za pare. Ah, ne znam za koje bi pare neko tamo ili na mnogim mestima radio. Ako popričate sa lekarima videćete da iza odluke da to postanu stoji iskrena želja da nekom pomognu. Mnogi su, gledajući bolesne u kući, postali vrhunski lekari. Možda nisu pomogli svojima u kući, ali su pomogli mnogima. Preko takvih Bog čini dobro u svetu.
No, ima i onih koji padnu i posrnu. Kažem, nije lako. Ljudima pomogneš, odu i niko ti ne kaže hvala, a drugi samo dolaze. Muka ih natera, a svakome je svoja najpreča, pa se često čuju tenzije i problemi. I nije samo to…
U bolnicama svako svoju kuću donosi sa mukom svojom, pa je ta kuća postala sabirni centar mnogih kuća, obrazovanja, vaspitanja. Održati tu veliku kuću nije lako. Problem je to…
Zašto problem?
Zato što se negde usput izgubi svest o tome šta je zajednica i kuća svih. I onda umesto da olakšamo, mi otežamo i sebi i drugima. I onda se izgubi i smisao za realnost, pa čovek kome se često laska umisli da je važan i bitan i da se bez njega ne može, misli da ima tapiju na tuđe živote i počne da se ponaša bahato, gazeći preko živih ljudi. Ne ide to tako… I to su nečija deca i nečiji roditelji.
Sećam se u starim filmovima kad neko zasluži kaznu oni pomere decu da ne gledaju, a mi eto danas bez koda i poštovanja gazimo sve. Ko da imamo toliko toga, pa se bahatimo i vatru ložimo s ljudima, računamo imamo ih još. Ne može to tako. Ljudi su to. Ličnosti.
Svako traži da bude poštovan i voljen. A pogotovo onaj ko za sebe govori da je prvi. Taj treba da služi drugima, poput Isusa Hrista, a ne da bičuje druge. To se odnosi i na načelnike, na direktore, doktore, sestre i narod koji tu boravi…
Bolnica je sveto mesto. Koliko tu ima radosti i tuge u istom danu… Neko je umro, a neko se rodio. Nekome je rečeno da je izlečen, a nekome da je bolestan. Tu ljudi pod silom nužnosti menjaju navike i karakter. Tu se lome i kale. Tu se ulazi sa strahopštovanjem! Bolnice su ujedno i najosetljivija mesta za preumnjenje.
Ti koji tu rade su jednaki anđelima. Po delima i rečima koji leče ili seku. Meni su melem, a nekom mač. Teško onima koji tu saseku nejake. Blago onima koji tu pomognu slabima. A svi iz muke dolaze…
Dragi moji doktori i sestrice naše… Hvala Vam od sveg srca za svako vaše dobro delo. Ako ste nekog povredili kad i pokajali se, ne brinite se. Eto vam u čekaonici nova šansa da to ispravite. Nas će uvek biti svakakvih koji od vas tražimo nemoguće, a očekujemo bar ljudskost. Ne brinite se za platu. Bog gleda. On će vam sve nadoknaditi. Imajte strpljenja za nas. I oprostite nam na grubostima i nepoštovanju.
Još jednom, od srca veliko HVALA!
Ostavite odgovor