Kako da (ne) kažem?! – Otac Predrag
Uh…
Kako da kažem šta osećam? Kako da ne kažem?
Gostujem svuda, a niko me ne pita kako sam. I bolje… Dugo bi trajalo objašnjenje onoga što osećam. I to je bilo daleko i duboko pre ove tragedije. Pričam godinama. Pišem, držim predavanja, otvaram naloge, radim sve samo da dođem do što većeg broja roditelja i dece ne bi li dao utehu ili promenio nečije srce.
Godinama visim na svim stranicama, ali očigledno ne dovoljno predano, i sporo. Ne marim što me drugi vređaju nazivajući me „digitalnim“ sveštenikom ili pak „jutjuberom“. Moj cilj nije moja slava niti čast, već da Gospodu privedem one neutešne. Da im pošaljem reči Njegove, da oni umorni dođu k Njemu, da će ih On odmoriti i da je Njegov jaram blag.
Iako je vas mnogo i meni je zbog toga veoma drago, ja ipak ne mogu da se ne osetim krivim i poraženim zbog ove tragedije, a i onih koji traju godinama u vidu zanemarivanja, mržnje, abortusa, razvoda, prevara, nevaspitanja, necrkvenosti, punih kladionica, raspuštene dece, pogrešnog učenja itd. Ovo što se desilo je samo eskalacija svega toga i što me još više užasava je pomisao da je ovo možda tek početak.
Đavo nam se smeje kroz našu decu zbog naše bezbožnosti. Zarad novca smo napustili decu i ono jedino šta je njima potrebno – ljubav porodice i uteha Božija!
Molim vas koji čitate ovo da mi pomognete u misiji da dođemo do što većeg broja dece i roditelja! To je naša obeveza! Ako smo jedno dete danas spasili, spasili smo sve. Ako smo jedno dete danas izgubili, sve smo izgubili!
Eto, pogledajte: osmoro divne dece i još mnogo drugih ispašta zbog jednog izgubljenog! A bojim se da pomislim da nam je ovo trebalo da dođemo sebi, a još više uzdrhtim od pomisli da nam ni ovo neće biti dovoljno da promenimo ono što moramo!
Neka nam Gospod da snage i mudrosti za tu promenu!
Ostavite odgovor