Izveštaj iz parohije (drugi) – Otac Predrag
Danas sam bio u domu Radojkovića. Staniša je onemoćao. Bori se kao lav da istraje i pobedi bolest, pa da svojima još potraje. Neće da kaže, ali mu u očima vidim da se moli samo sina da oženi. Da zna da i on ima nekog o kome će se starati i lep brak poput njegovog.
Nije navikao naš čovek na nemoć. Kad ste u selu, a i uopšte domaćin, onda sve o vama ovisi. Nekad čovek misli da previše o njemu ovisi pa zaboravi Boga, ali Staniša nije takav. Zna on za red i ko je u životu glava.
Zna naš čovek, bez obzira što ne ide često u crkvu, da je Bog na nebesima, a da smo mi štafete dobrih dela i ništa drugo. Tu smo da oremo zemlju i u nju posadimo svoje telo. Tu smo da preoremo i nebo i vaznesemo se po vaskrsenju. Ali da je lako, nije!
Kad nas uhvati nemoć i stisne bolest i iskušenje onda strah navire. Onda se pokaže prava mera čoveka, a to je da smo prah zemaljski. Ali to je i šansa da ljudi oko nas pokažu svoju meru. Da nas obiđu, pomole se za nas, uteše i pripomognu. A kad je kuća puna i bogata ljudima kao što je to kuća Radojkovića, onda je sve lakše.
Ispovedio sam ga i pričestio. A onda smo par sati pričali o okupljanjima, veseljima i prošlosti. Radojkovići su već dve knjige napisali o svojoj porodici. O svakom članu ponaosob i onome šta su našli iz istorije. Zaista divno porodično nasleđe.
Neka bi Sveti Trifun, molitvenik pred Gospodom onih slabijih i onemoćalih – pogotovo seljaka i domaćina, bio na pomoć Staniši. Spomenite ga u svojim molitvama…
Ostavite odgovor