„Isceli me, Gospode, i biću isceljen“ (Jer. 17,14). Jedini, premudri i milosrdni Lekaru, umoljavam dobrotu Tvoju, isceli rane duše moje i prosveti oči uma moga, da bih razumeo svagdašnje Tvoje promišljanje o meni. I pošto su srce i um moj poludeli, neka ih ispravi blagodat Tvoja, ta so istinita. Šta da kažem Tebi Predznalče, koji ispituješ srca i utrobe. Ti jedini znaš da je kao zemlja bezvodna, žedna Tebe duša moja, i željno Tebe srce moje. A blagodat Tvoja, vazda nasićava onog koji Te ljubi. I zato, kao što si me uvek slušao, Gospode, tako i sada ne prezri moljenje moje. Jer gle, um moj kao zarobljenik traži Tebe, jedinog istinitog Spasitelja. Zato pošalji blagodat Svoju brzo na pomoć meni, i ona će nasititi glad moju, i utoliti žeđ moju, jer neutoljivo Te želim, Vladiko. I ko se može istinski nasititi Tobom, ako Te istinito ljubi i žeđa za svetlošću istine Tvoje. Ispuni moljenje moje, svetlosti Podatelju, i daruj mi po molitvi mojoj, istoči srcu mome bar jednu kap blagodati Tvoje, da se razgori u srcu mome plamen ljubavi Tvoje; i kao oganj u šumi, kao trnje i šiblje, neka izgore lukave pomisli. Udeli mi bogato, ne mereći, onako kako samo Bog daje čoveku; onako kako obdaruje car carujuće. Obogati me kao dobri otac. Ako sam ja, budući poročan, odbacivao i odbacujem darove Tvoje, Ti, koji si blagoslovio Samarjanku, kao Onaj, koji je napunio sudove vode blagoslovom, utoli žeđ moju blagodaću Tvojom; i kao Onaj, koji je nahranio pet hiljada, nahrani mene gladnog blagodati Tvoje Vladiko.
Daruj, Čovekoljupče, iskano sluzi Tvome koji Te moli. Jer evo, i vazduh blista, i poj ptica se preobražava od slave bezmerne Premudrosti Tvoje. Evo, i zemlja se oblači u rizu, cvetnim bojama izatkanu, bez ruku ljudskih ukrašenu, veseli se i dvostruko praznuje: radi prvorodnog sina svoga Adama, jer je u život prizvan, i radi Vladike svoga. Evo, i more se ispunjava blagodaću Tvojom, i obogaćuje po njemu ploveće. Blagodat Tvoja darovala mi je smelost da govorim pred Tobom, i želja koju imam u sebi prinuđuje me da Te tražim. Čak i za to vreme, zmija, to oruđe čovekoubice od iskona, pristupajući otvara usta svoja; koliko će tek, željan Tebe sluga Tvoj, otvarati usta svoja na slavu i hvalu blagodati Tvojoj. Ti, koji si primio i pohvalio dve lepte one udovice, primi moljenje sluge Svoga, umnoži molitvu moju i usliši moljenje moje, da postanem hramom blagodati Tvoje, da se ona useli u mene i nauči me sama kako da joj ugađam, da sama svira na liri duše moje, i zaigra pesmu umilenja, ispunjenu veselja; sama da sveže um moj kao uzdom, da pred Tobom ne sagreši, zabludevši, i ne budem zbog toga izbačen iz onog sveta. Usliši, Gospode, usliši moljenje moje, i daruj mi da ja zabludeli i nečisti, postanem čist, da se ja bezumni urazumim, da ja beskorisni, postanem koristan u stadu izabranih podvižnika Tvojih, i svih Svetih koji su Ti ugodili, i nasledim Carstvo Tvoje. Oni koji se raduju u raju, sami se za mene zauzimaju i vape k Tebi, jedinom Čovekoljupcu, pa Ti, usliši moljenje njihovo, i spasi me njihovim posredovanjem, a ja ću Ti kroz njih odati slavu, jer si me radi njihovih molitava pomilovao, i nisi ostavio u prezrenju moljenje moje.
Ti si, Gospode, preko proroka Tvoga rekao: otvori usta svoja i ja ću ih napuniti (Ps. 80, 10).∗ I evo, otvoreni su i srce i usta sluge Tvoga; ispuni ih blagodaću Tvojom, da bih Te neprestano blagosiljao, Hriste Bože, Spasitelju naš. Okropi srce moje, blagi Čovekoljupče, rosom blagodati Tvoje. Jer kao što ni zasejana zemlja ne može sama od sebe da nahrani rastinje, bez posete Tvoje dobrote, tako i srce moje nije u stanju izreći ono što bi bilo Tebi ugodno, po blagodati Tvojoj, ako Ti ne učiniš da uzri plod pravde. Evo, leto hrani zemne plodove, i drveće se venčava raznoobraznim cvetovima. Neka rosa blagodati Tvoje napoji i um moj, i ukrasi ga cvetovima smirenja, skrušenosti, ljubavi i trpljenja. I šta još reći? Molitva je moja nemoćna, a bezakonja velika i silna. Gresi me moji guše i nemoć me moja pritiska, a Ti si bogat i blag, milosrdan i darežljiv. Ti, koji si otvorio oči slepome, otvori i oči uma moga da neprestano sozercavam krasotu Tvoju. Ti, koji si otvorio usta svezanome, otvori i moja usta na pohvalu Tebi, i na slavu blagodeti Tvoje. Ti, koji si postavio granice moru, rečju zapovesti Tvoje, postavi granice i srcu mome, blagodaću Tvojom da ne skreće ni na desno, ni na levo (5. Mojs. 5, 32) od krasote Tvoje. Ti, koji si, u pustinji dao vodu narodu nepokornom i svadljivom, daj i meni skrušenost, i suze očima mojim, da plačem dan i noć sve do končine dana mojih, sa smirenjem, ljubavlju i čistim srcem. Neka dođe moljenje moje preda Te! Po reči Svojoj, izbavi me (Ps. 118, 170), i daruj mi od semena svetoga da Ti prinosim pregršti pune smirenja. Slava Onome, koji nam je dao da imamo šta da Mu prinesemo! Usliši, Gospode, molitvu sluge Svoga, zastupništvom svih svetih Tvojih, nad kojima si blagosloven u vekove vekova. Amin!
Ostavite odgovor