Ustaše sa nezamislivim zverstvima – Otac Predrag
Miroslav Filipović – “fra Sotona”
Filipović je jedan od najozloglašenijih ustaških zločinaca po brutalnosti i sadizmu iz Drugog svetskog rata. Rođen je u Jajcu 1915. godine, 1938. je ušao u franjevački red u samostanu Petrićevac u Banja Luci, dobivši redovničko ime Tomislav. Nije poznato kako se već do 26. godine života radikalizovao, ali se zna da je već u prvim danima NDH njegov nadređeni u samostanu tražio od njega da prestane da se petlja sa ustašama.
On nije poslušao i čim je u januaru 1942. diplomirao teologiju u Sarajevu, postao je vojni kapelan u ustaškoj vojsci. Već 7. februara je učestvovao u pokolju oko 2.300 civila u predgrađima Banja Luke, često čak i sekirama i krampovima. Ono što je o Filipoviću tada zabeleženo, iz današnje perspektive je nezamislivo.
Već u ustaškoj uniformi, jer franjevci za njega više nisu hteli ni da čuju, u selu Šargovcu sa još nekolicinom ustaša zatekli su pedeset dvoje dece usred nastave. Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i decu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika.
Njega su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se, pa je učiteljica mislila da želi da neko od učenika nešto izrecituje. Odabrala je izvesnu Radojku Glamočanin, da bi je on, kada mu je prišla sasvim bez straha, podigao na učiteljičin sto i naglo joj prerezao vrat nožem.
U haosu koji je usledio rekao je svojim ustaškim kolegama: „Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi sledite moj put. Ja primam sav greh na moju dušu, a vas ću ispovediti i rešiti svih greha.“ Na suđenju 1945. Filipović nije priznao da je učestvovao u klanju sve te dece, ali jeste da je vidio kako se iz tog pokolja ustaše vraćaju obliveni krvlju. Sud mu tada nije verovao, kao što u njegovu nevinost za taj pokolj u februaru 1942. nije verovao ni nacistički general Edmund Glaise von Horstenau, vojni izaslanik Trećeg Rajha u NDH.
Papinski legat u Zagrebu ga je suspendovao i Filipović je nakratko završio u pritvoru kao optužen za „preterane zločine“ po tadašnjem njemačkom ratnom pravu, jer nacisti apsolutno nisu videli računicu u vršenju zločina nad civilima koji su time bili praktično naterani da uzmu oružje protiv okupatora.
Filipovića je iz zatvora izvukao Vjekoslav Luburić, tada upravnik logorskog sastava u NDH, i smestio ga u Jasenovac. Kao jednog od koljača, a nakratko i kao upravitelja Jasenovca, odnosno Stare Gradiške. Bio je u stanju da prereže grkljan čoveku, a potom da ga raspori preko rebara i stomaka.Jednom je prilikom pedeset šestoro bosanskih Jevreja povezanih žicom izudarao sekirom i pobacao u jamu.
Drugom prilikom je 42 zatvorenika jednog po jednog ustrelio u potiljak. Obično je pokoljima pristupao ritualno, izgovarajući da je „pravda zadovoljena“.
Preživeli su svedočili i da je jednom, blago se smešeći, prišao majkama sa decom, tek pristiglima, i zastao da se igra sa jednim detetom. Bacao ga je u vazduh, kao u igri. Žene su tek tad videle da u jednoj ruci ima bajonet i da se pred ostalim ustašama zafrkava kao da dete promašuje nož. Iz trećeg puta dete je dočekao na bajonet, a u histeriji i plaču žena nastao je pokolj u kom su pobili sve.
Luburić je Filipovićem bio impresioniran, pa ga je kao „majstora“ prozvao Majstorović. Na suđenju je Filipović priznao „samo“ stotinjak svojih ubistava, pravdajući ih „naređenjima koja je morao izvršavati“. Ostala ubistva je negirao, kao i silovanja u logoru pre pokolja, ali je rekao da ih jeste vidio. Nakon smrtne presude, vlasti su ga obesile 1950. godine.
Vjekosalv Luburić – zapovednik ”mesara”
Luburić, zvani Maks, opevan kao zapovednik „svojih mesara“, rođen je u Humcu kod Ljubuškog 1913. godine. Za njega je čak i ćerka Ante Pavelića, Višnja, malo pre smrti 2015. rekla da je bio „ludak, umno bolestan čovek, da uopšte nije mogao da se kontroliše“.
Deo istoričara pokušao je da objasni da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, dok je imao samo deset godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. Sa Antom Pavelićem 1926. godine pokušao je da pobegne u inostranstvo, ali ga je policija uhvatila i kao problematičnog 16-godišnjaka vratila majci.
Dve godine kasnije je ipak pobegao i pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je koštalo slobode to što je došao kao delikvent. Vlasti su ga uhapsile zbog nekakve pronevere i osudile na pet godina zatvora. Pušten je 1936. i praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u avgustu 1941. osnovao logor u Jasenovcu.
Samo u dečjem logoru u Sisku umrlo je između 1.152 i 1.631 dece u jezivim uslovima. Praktično je zapovedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio da strelja ni svoje. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je učinio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka. Iza Luburića je ostalo na desetine hiljada streljanih, poklanih, raskomadanih civila svih uzrasta, vera, nacionalnosti, polova, doslovno reke krvi.
Zatvorio je čak i HSS-ovca Radka Mačeka, a pri kraju NDH on je bio među najzaslužnijima za sprečavanje Vokić-Lorkovićevog pokušaja puča u marionetskoj državici koja se totalno raspadala.
Iz NDH je ipak pobegao pre konačnog pada. Tek nakon mnogo godina i svih tih zločina, Luburić se u emigraciji setio da predloži „ujedinjenje svih Hrvata“. No, vrlo slično kako je i sam ubijao, 1969. stradao je i on.Ilija Stanić, sin jednog od pokojnih ustaša, a u tom trenutku jedini u koga je Luburić imao poverenje, ispalo je da je Udbin agent. Mesecima je Stanić pripremao da s njim ostane sam, da ga pre toga drogira praškom za spavanje, da ima apsolutno čistu situaciju. Konačno, 20. aprila 1969. Stanić je sve to pripremio u Luburićevoj kući. Kad je 56-godišnji Luburić bio u kuhinji, Stanić mu se prikrao sa čekićem i raspalio ga svom snagom u čelo. Luburić je pao, pokušao da ustane, a ovaj mu je viknuo: “ Majku ti ustašku! Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu!“ i nakon toga mu sa još tri udarca razbio lobanju.
Višnja Pavelić je pričala da su Nemci, čak i nacisti, bili vrlo neraspoloženi prema ustašama, odnosno da je Pavelić na vlasti opstajao isključivo zbog Adolfa Hitlera i uskog kruga njegovih najviših nacističkih saradnika. Ono što ona tad nije rekla, ali je jasno iz nemačkih dokumenata iz Drugog svetskog rata, jeste da je razlog bila ekstremna ustaška brutalnost, pokolji koji su sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija.
Ljubo Miloš – najgori od svih
Miloš je bio Luburićev rođak. Rat ga je zatekao kad je imao samo 22 godine i Luburić ga je od prvih dana uzeo kao svoju desnu ruku. Postavio ga je za upravitelja Jasenovca već u oktobru 1941, tako da je baš njemu zapalo da u Jasenovcu pazi na Mačeka. A stari HSS-ovac posle je pričao da je jednom prilikom pitao Miloša zar se ne plaši Božje kazne zbog svih tih zločina. „Ništa mi ne govori. Ja znam da ću goreti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću goreti u paklu za Hrvatsku“, odgovorio mu je.
Činilo se da se takmiči sa ostalim oficirima ko može da muči i ubije više talaca. Često se oblačio u belu odeću i pretvarao se da je lekar pred bolesnim taocima. Ponekad bi taoce koji su molili da budu lečeni saslušao i potom ih zaklao. Uglavnom je to radio na jevrejima, kojima je pored grla, rezao rebra i otvarao stomak, što je nazivao “ritualno klanje Židova”. Mnogi su svedočili da su ga hvatali pravi napadi ludila, pa bi na primer zajahao konja, galopirao logorom i pucao po logorašima. Zbog toga su ga se klonili čak i mnoge ustaše u logoru.
Diana Budisavljević, Zagrepčanka koja je kao Austrijanka uspela da prevari sistem NDH i iz ustaških logora spasi 12.000 dece, čak im sačuva i identitete, svedočila je da su u Staroj Gradiški kozaračka deca umirala od gladi, bolesti i hladnoće, da su decu ubijali tako što bi im razbili glavu o zid. Jedna od preživelih svedočila je da su jednom prilikom u logor došli Maks Luburić i Ljubo Miloš s nekolicinom drugih ustaša i da su doneli kantu ciklona B (otrova za gasne komore).
Decu su otimali, tukli kundacima, a kad bi ih konačno strpali u neku prostoriju, unutra su ubacili tu kantu i potrovali ih. Zbog divljanja, pljačkanja po okolnim selima i kako je to već išlo, i Miloš je krajem 1942. uspeo da zaglavi u NDH u zatvoru kao optužen za zločine, da bi Luburić i njega izvlačio na slobodu. Miloš je kasnije bio i upravitelj zatvora u Lepoglavi, no 1945. uspeo je da pobegne pred partizanima preko Austrije, očito uz pomoć dela klira, koji je, za razliku od Alojzija Stepinca, takođe bio ekstremističkih nacionalističkih nazora.
Za razliku od velike većine ostalih izbeglih ustaša, Miloš se već 1947. ilegalno vratio u Hrvatsku, naivno verujući da će mobilizovati dovoljno „krstaša“ za gerilski ustanak. Vlasti su ga uhvatile vrlo brzo i 1947. optužile za ratne zločine.
Njemu dokazati zločine bilo je vrlo lak posao, osim što je bila reč o masivnom gradivu. Lak posao zato što je Miloš apsolutno sve priznao, još od planova istrebljenja celih nacionalnih i etničkih manjina smišljenih već pri osnivanju ustaškog pokreta. Tako, na primer, kad su ga pitali za ubistva dece, hladno je odgovorio: „Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fra Majstorovićem saznao sam da je decu mnogo teže ubijati nego odrasle.“ Osuđen je 20. avgusta 1948. u Zagrebu i istog dana obešen.
Dinko Šakić – koljač bez kajanja
Šakić je takođe bio rodom iz Ljubuškog, samo što je od svih navedenih bio najmlađi. Imao je samo 20 godina kad ga je Luburić uzeo da mu pomaže u svemu onome što su činili u logoru u Jasenovcu. Smatra se da je upravo Šakić 1942. u Jasenovcu ubio HSS-ovca pesnika Mihovila Pavleka Miškinu.Tog leta u Staroj Gradišci videli su ga i da je lično pogušio izduvnim gasovima pun kombi dece i žena. Sledeće godine oženio se tada 18-godišnjom Luburićevom polusestrom Nadom, koja je takođe od početka logora učestvovala u svemu tome. Sa samo 22 godine, u aprilu 1944, Luburić ga je postavio da upravlja tom klanicom.
Sećaju ga se kao tipa koji je bio kicoš, uvek u ispoliranim čizmama i savršenoj uniformi, užasno arogantanog. U mučenjima logoraša znao je i lično da učestvuje. Za vreme njegovog upravljanja u Jasenovcu pobijeno je najmanje dve hiljade ljudi, a zabeleženo je i to da su Šakić i jedan drugi zločinac, Andrija Artuković, ministar policije u NDH, sedeli i ručali šnicle dok su gledali kako vešaju logorskog lekara dr Milana Boškovića, njegovu suprugu i još trojicu koje su razotkrili da su slali informacije partizanima. Kao i Pavelić, i Šakić je iz Hrvatske pobegao u Španiju malo pre kapitulacije NDH.
Bio je prijatelj s paragvajskim diktatorom Alfredom Stresnerom, ozloglašenim zaštitnikom najgorih nacista. Još 1994. izjavljivao je da mu je „žao što nije ubio još Srba“, i da „spava kao beba“.
1998. Argentina ga je ipak izručila Hrvatskoj, na njegovo veliko iznenađenje. Na suđenju se smejao svedocima njegovih zločina, kao kad je doktoru Boškoviću rekao da će mu, zbog njegovog ugleda, učiniti čast da ga ubije lično zbog krađe kukuruza, jer logoraši su bili gladni. Pri presudi mu ipak nije bilo smešno, bio je potpuno ozbiljan. Njegovu presudu je pozdravio celi svet, jer bila je reč o zapovedniku logora smrti. Umro je 2008, nakon godina robijanja i problema sa srcem.
Ante Pavelić – poglavnik NDH
Pavelić, rođen 1889. u Bradini, bio je hrvatski fašistički političar, osnivač i vođa ekstremnog desničarskog ustaškog pokreta. Posle okupacije Jugoslavije 1941. postavljen je na čelo Nezavisne Države Hrvatske, gde je vladao koristeći titulu poglavnika.
Po profesiji je bio advokat i političar iz redova Hrvatske Stranke Prava za vreme Kraljevine Jugoslavije, poznat po svojim šovinističkim uverenjima o nezavisnoj Hrvatskoj. Genocidan režim koji je predvodio Pavelić je bio odgovaran za masovne progone Srba, Jereja i Roma koji su živeli na teritoriji NDH, što je uključivalo monstruozna ubistva stotine hiljada Srba, desetine hiljada Jevreja i Roma, kao i za progone Hrvata antifašista. Rasne politike NDH su značajno doprinele brzom gubitku kontrole na okupiranoj teritoriji, gde je stanovništvo masovno odlazilo u partizane i četnike, i čak nateralo nemačke vlasti da pokušaju da obuzdaju Pavelića i njegovu genocidnu kampanju.
Na kraju rata, Pavelić je naredio svojoj vojsci da se bori čak i posle nemačke predaje, ali on sam je pobegao u Austriju, a onda u Argentinu, gde je ostao politički aktivan. Kada je hrvatsko-ustaška imigracija u Argentini 1957. proslavljala „Dan nezavisnosti”, odnosno dan stvaranja NDH, Blagoje Jovović je pucao na njega, ali je bivši ustaški poglavnik preživeo, posle čega je pobegao u Frankovu Španiju. U Španiji je i preminuo od rana zadobijenih prilikom atentata. Za svoja zlodela nikad nije (o)suđen.
(izvor: internet)
Ostavite odgovor